A. Preteče adventista sedmoga dana

Prvi "adventisti", to jest vjernici koji su žarko vjerovali u drugi Kristov dolazak, bili su sami apostoli. Pavao je s velikom čežnjom očekivao Isusov povratak (1 Sol 4,16). Petar je objašnjavao prividno odlaganje obećanog dolaska i upućivao na pripremu za taj događaj (2 Ptr 3,1-18).

Srednji vijek je obilježila Augustinova eshatologija. Ovaj biskup iz Hippoa, koga se smatra " najutjecajnijim misliocem zapadne intelektualne tradicije"¹ strukturirao je povijest prema Kristova "tri adventa" - stvaranje, utjelovljenje i sudnji dan - pozivalo je da se kršćani ne bave samo početnim i prošlim događajima već i krajem povijesti. Uostalom, svu svoju teologiju zasnovao je Augustin na dva grada i prema toj teologiji pravi građani Božjeg Grada žive očekujući konačni advent. Također je podsjećao one koji su željeli odrediti kada će se Krist vratiti da je u Djelima 1,6.7 Krist čak i apostolima odbio otkriti kad će to biti: "Stoga je zaludno kad pokušavamo računati i ograničiti broj godina koje preostaju ovom svijetu, pošto iz usta Istine čujemo kako nije naše da to znamo".²

Preteče Reformacije kao Hus, Jeronim, Wycliffe i Valdenzi očekivali su da će Gospodin doći u slavi svoga Oca.³

Luther i Calvin, dva prva protestantska reformatora, stalno su naglašavali kako vrhunac povijesti svijeta nije samo stvaran već i jako blizu. Zato Luther izjavljuje: "Držim da posljednji dan nije daleko." i moli: "Pomozi nam, dragi Gospodine, i ubrzaj dan svog drugog dolaska da bismo se izbavili od ovog zlog svijeta?"⁴ Calvin kaže da trebamo "čeznuti za Gospodnjim adventom?" Svjestan da mnogi nemaju tu želju, on savjetuje: "Teško si ga, zato, našoj ludosti, koja tako vlada nama da nikad ozbiljno ne razmišljamo o Kristovu dolasku, kojem bismo trebali posvetiti svu našu pozornost." S obzirom na značenje ovog događaja, "Sotona hvata crkvu izravno za vrat kad razara vjeru u Kristov dolazak".⁵

Calvin nije prognozirao vrijeme adventa kao Luther, niti je upao u iskušenje, tako uobičajeno u tom stoljeću, da izračunava apokaliptička vremenska razdoblja. Problem neposrednog adventa riješio je ovim riječima: "Rješenje je lako jer je blizu u odnosu na Boga, za koga je 'jedan dan kao tisuću godina' (2 Pt 3,8)".⁶

U Engleskoj sedamnaestoga stoljeća široka rasprostranjenost eshatološke nade javlja se kao glavni zaključak proučavanja puritanske literature. Učenje o Kristovom dolasku bilo je prisutno i na široj osnovi. Brojni komentari, objašnjenja, pamfleti i propovijedi klera svih razina nadopunjeni su djelima različitih laika iz širokih slojeva javnog i privatnog života. Od Jamesa I do Jamesa Usshera, od matematičara Johna Napiera i državnika Williama Alexandera, grofa od Stirlinga, do pjesnika sedamnaestog stoljeća Johna Donnea, Georga Withera i Johna Miltona, adventna nada je izražavana sjajno i snažno. Spremnost kojom je crkva kao cjelina prihvatila nadu u Kristov dolazak jedan je od razloga topline duhovnog života tako karakteristične za puritansku eru.

Škotska je dala dojmljivi popis teologa koji su se posvetili ponovnom isticanju novozavjetne eshatologijske nade. James Durham, William Guild i David Dickson bili su sveučilišni profesori u Glasgowu na sveučilištu Aberdeen, Glasgowu i Edinburghu; njihovi spisi pokazuju duboko zanimanje za događaje posljednjih dana.

Tako je početkom devetnaestog stoljeća temeljito proučavanje biblijskih proročanstava iz Knjige proroka Daniela i Ivanovog Otkrivenja navelo brojne bibličare na zaključak da se približava kraj proročkih razdoblja. Manuel de Lacunza, isusovac rođen u Čileu, proučavao je Bibliju dvadeset godina prije no što je napisao La venida del Mesias en gloria y magestad (Mesijin dolazak u slavi i veličanstvu). Lacunzino djelo preveo je londonski propovjednik Edward Irving, i predstavio ga na biblijskoj konferencije u Alburyju u Engleskoj 1826., na kojoj suprisustvovali svećenici i propovjednici iz različitih crkava. Uskoro se u brojnim kršćanskim crkvama iznova počelo propovijedati o Kristovom ponovnom dolasku. Joseph Wolff, jedan od sudionika na konferenciji 1826. proputovao je zapadnu i središnju Aziju učeći da će Krist uskoro doći. U Švicarskoj je Francois Gaussen, 1837. objavljivao da je kraj svijeta blizu.

U Sjevernoj Americi je početak devetnaestog stoljeća bilo vrijeme velike vjerske revnosti. U ovome razdoblju "velikog buđenja" nastali su snažni inozemni misionarski pokreti, kao Američko biblijsko društvo. U državi New York 1816. William Miller je otpočeo s pažljivim proučavanjem Biblije u vezi s proročanstvimai Kristovim dolaskom. Nakon dvije godine istraživanja zaključio je da će prema proročanstvu u Danielu 8,14 za oko dvadeset i pet godina Isus ponovo doći. Miller je proveo još pet godina istražujući i ponovno ispitujući razloge za i protiv svog vjerovanja. Tako se osvjedočio ne samo u blizinu Kristova dolaska nego i u obvezu da drugima prenese što je vjerovao. Od listopada 1834. do lipnja 1839. Millerov dnevnik bilježi osam stotina predavanja održanih kao odgovor na izravne pozive.

Svi ovi izričaji vjere bili su u biti utemeljeni na Isusovom obećanju: ?Ponovno ću doći.? (Iv 14,3 - DF)

B. Mileritsko veliko razočaranje

Miller je naučavao da će kraj svijetu doći 1843. godine. U ljeto te godine bio je razočaran što Krist nije došao, ali je pozivao vjernike da ipak nastave očekivati skori Gospodnji dolazak. Novi je datum za Kristov drugi dolazak 22. listopada 1844. izračunao Samuel S. Snow (1806-1870)⁷ na osnovi židovskog Dana pomirenja u sedmome mjesecu desetoga dana karaitskog židovskog kalendara.

Mileriti su se 22. listopada 1844. sa svečanom radošću i velikim očekivanjem okupili u domovima i crkvama ponovno očekujući Kristov povratak. Na žalost, njihove su se nade izjalovile. Njihovom razočaranju pridodano je ismijavanje. Nakon velikog razočaranja oni koji su očekivali advent, podijelili su se u skupine koje su se razlikovale u mišljenju zašto Krist nije došao. Manja je skupina bila uvjerena da je imala pravo što se tiče događaja i vremena, ali su smatrali da nisu razumjeli način Kristova dolaska. Počeli su tumačiti Kristov dolazak kao "duhovni" događaj. Nazvani su "spiritualistima" a mnogi od njih postali su šejkeri (Shakers). Neki su postavili nove datume za drugi dolazak, ali su ponovno doživjeli razočaranje. Jedna je skupina tvrdila da je računanje bilo ispravno, ali da su očekivali pogrešan događaj; među njima su bili osnivači adventista sedmog dana. Miller je nastavio očekivati Isusov povratak, premda je priznao da su povijesni i kronološki izvori na kojima je zasnivao računanje mogli biti pogrešni. Umro je 1849.

C. Pioniri adventista sedmog dana

Najistaknutiji među pojedincima koji su proizašli iz mileritskog pokreta i poveli u osnivanju Kršćanske adventističke crkve bili su Joseph Bates i James i Ellen White. No oni, kao i drugi pioniri, nisu se smatrali utemeljiteljima novog vjerskog pokreta. Oni su bili duhovni baštinici istine i popravljači pukotina; ne inovatori već reformatori. Adventistički pioniri nisu izmišljali nova učenja, već su prihvatili kršćansku biblijsku baštinu ističući pritom nekoliko zanemarenih istina kao što su: Kristov ponovni dolazak, Njegovo posredništvo u spasenju i biblijsku subotu. Uz ove istine, naviještanje vječnog evanđelja Boga Stvoritelja, Spasitelja, Gospodara i Suca prema Ivanovom Otkrivenju 14, 6-12, formiralo je adventistički identitet u smislu ostatka kao proročke manjine onih koji "čuvaju zapovijedi Božje i vjeru Isusovu." (12).

1. Joseph Bates (1792.-1872.)

Važan član utemeljiteljskog trija Joseph Bates - pomorac, reformator i propovjednik - rodio se u Novoj Engleskoj 1792. Bates je s petnaest godina otišao na more, da bi 1820 postao brodskim kapetanom. U njegovoj autobiografiji nalazimo opis njegovih pomorskih pustolovina i detalj kako na brodu kojim je zapovijedao nije dopuštao upotrebu alkoholnih pića, psovanje i pranje te krpanje odjeće nedjeljom. Osrednje imućan Bates se 1827. nastanio u Massachusettsu, krstio u Kršćanskoj crkvi, čiji je član već bila njegova supruga Prudence i mirno živio kao poduzetnik s velikim zanimanjem za građanska prava, uključujući trezvenost, protivljenje ropstvu i obrazovanje. Svidjela su mu se Millerova predavanja i sam ih je širio.

Nakon razočaranja milerita Bates je nastavio propovijedati o drugom Kristovom dolasku, ali imajući na umu da "o tome danu i času nitko ne zna?" (Mt 24, 36). Omiljene teme bile su mu Isusovo posredništvo u nebeskom Svetištu iz Poslanice Hebrejima, biblijska subota i uvjetna besmrtnost. Bates je 1849. otputovao u državu Michigan, a 1852. trajno se nastanio u Battle Creeku. Od 1855. pa na dalje sjedište adventističkog djelovanja bilo je u Battle Creeku. Tijekom godina oblikovanja Crkve Bates je pozivan da predsjedava zajedničkim poslovnim sastancima. Predsjedavao je sjednici 1860. na kojoj je prihvaćeno ime adventisti sedmog dana. Također je predsjedavao organiziranju Michigeneske konferencije adventista sedmog dana 1861. Bio je omiljeni govornik na evangelizacijama koje su održavane pod velikim šatorima. Umro je u 80. godini života.

2. James Springer White (1821.-1881.)

Rođen je u Palmyri, u državi Maine, 1821. godine. James White je bio učitelj u školi. S petnaest godina krstio se u crkvi Christian Connection (Kršćanska veza) a 1842. prvi je put čuo Millerovu propovijed. Nakon rukopoloženja za propovjednika u svojoj crkvi 1843. krenuo je navješćivati Kristov skori dolazak. Još prije razočaranja James je sreo Ellen Harmon. Njihova se veza, međutim, razvila kasnije dok su se zajedno borili protiv fanatizma u redovima razočaranih milerita. Vjenčani su 1846. u Portlandu, u državi Maine. James se potpuno posvetio propovjedničkoj službi. U srpnju 1849. počeo je izdavati časopis Present Truth (Sadašnja istina), a godinu dana kasnije Adventist Review (Adventistički pregled) koji je i danas službeno glasilo Generalne konferencije adventista sedmog dana u tjednom izdanju. S Jamesom na čelu, kao prvim voditeljem izdavačke djelatnosti, 1861. osnovana je izdavačka kuća Review and Herald, a u lipnju 1874. počeo je s izdavanjem časopisa Signs of the Times (Znaci vremena) u Oaklandu u Kaliforniji. Tri puta je James White izabiran za predsjednika Generalne konferencije. Neprekidni rad u administraciji, kao i u uredničkom poslu i putovanjima narušio je Jamesovo zdravlje. Umro je od napada malarije 6. kolovoza 1881. Pokopan je u grobu obitelji White na groblju Oak Hill u Battle Creeku.

3. Ellen Gould (Harmon) White (1827.-1915.)

Punih trideset i pet godina Ellen i James White zajedno su gradili svoju obitelj i Crkvu. Adventisti sedmog dana prepoznaju Ellen White kao Gospodnjeg vjesnika, primatelja jedinstvenog i plodnog dara proroštva.

Harmonovi su temeljito pristupali religiji. Ellenin je otac Robert bio đakon u mjesnoj metodističkoj crkvi. Millerovim su predavanjima prisustvovali 1840. i prihvatili vjerovanje da će Isus uskoro doći. Ellen je 1842. krštena uronjavanjem u Metodističkoj crkvi. U prosincu 1844. godine, u vrijeme kad su se mnogi razočarani mileriti kolebali u svojoj vjeri, Ellen se našla u domu svoje prijateljice s još četiri djevojke na molitvenom sastanku. Za vrijeme molitve sedamnaestogodišnja Ellen doživjela je svoje prvo viđenje u kojem joj je bilo prikazano putovanje vjernih prema nebu: koračali su uskim putem prema nebeskom gradu očiju uprtih u Isusa. Ellen je također vidjela drugi Kristov dolazak i slavu Novoga Jeruzalema.⁸

Kad je Ellen ispričala drugim vjernicima što je vidjela, svi su se ohrabrili. Poticali su je da govori i piše o onome što je vidjela u tom prvom viđenju, kao i u onima koja su slijedila. Gospođa se White nikada nije nazivala proročicom već jednostavno "Božjom sluškinjom", što je zapravo cilj učeništva u duhovnom iskustvu svakog vjernika. Bibliju je uvijek držala konačnim i isključivim autoritetom po kojem treba prosuđivati njenu službu i svako drugo duhovno iskustvo. Rekla je da su njeni spisi , "manje svjetlo koje upućuje ljude i žene većemu svjetlu, budući da malo pozornosti obraćaju Bibliji."⁹ - Sveto pismo. Njena viđenja nisu bila neki ezoterični zanosi, već fenomeni opisani u Bibliji preko kojih Bog objavljuje aktualne istine u nekom vremenu. Poučeni Isusovom uputom kako se pravi proroci razlikuju od lažnih, "po njihovim rodovima" (Mt 7,15-20), slobodni smo smatrati njenih 40 knjiga (skoro 100 knjiga kao kompilacijska djela) i oko 5000 članaka, majčinstvo nad četvero djece te neumorno propovijedanje, poučavanje i ohrabrivanje nezaobilaznim rodovima koji svjedoče u prilog njenom izuzetnom poslanju. Danas se smatra najprevođenijom spisateljicom u povijesti literature.

S oklijevanjem je počela ići od mjesta do mjesta iznoseći svoje svjedočanstvo. Na jednome od ovih putovanja susrela je mladog adventističkog propovjednika Jamesa White. Vjenčali su se 1846. a četvero im je djece pružilo radosti i izazove roditeljstva. Henry je bio prvenac i umro je u sedamnaestoj godini od upale pluća. James i William su odrasli i bili velika pomoć svojim roditeljima. John je umro nakon samo nekoliko mjeseci. Pisma koja je pisala svojim sinovima opisuju najveću brigu i žalost majke koja je bila prinuđena ostavljati svoje dječake njegovateljicama dok je putovala s mužem. Međutim, njezini dnevnici i pisma pokazuju je kao majku i domaćicu koja ima vrt, šije odjeću i posjećuje svoje susjede. Dom Whiteovih bio je skloništem za putujuće propovjednike, za mlade željne obrazovanja i za osobe u nevolji. Nakon suprugove smrti posjetila je Europu i Australiju. Umrla je 1915. godine u 89. godini života, pet mjeseci nakon što je pala i slomila kuk.

D. Početci obrazovnog i misijskog djelovanja

Na osnovi devet članaka statuta 1863. osnovana je Generalna konferencija adventista sedmog dana kao najviše upravno tijelo Crkve. Zasjedanjem je predsjedavao J. M. Aldrich a prvi je predsjednik bio John Byington, tajnik Uriah Smith i blagajnik E.S.Walker.

Prva adventistička odgojna ustanova bila je zdravstvenoga tipa i otvorena je 1866. u Battle Creeku. U Zapadnom zdravstvenom reformnom institutu (Western Health Reform Institute) pacijenti su mogli upoznati načela zdravog načina života dok su se oporavljali od bolesti. Prve su godine bile obilježene financijskim teškoćama budući da liječnici nisu bili diplomanti dobro poznatih medicinskih škola. Kad je John Harvey Kellogg završio studij medicine na Bellevue Hospital Medical Collegeu u New Yorku i 1875. pridružio se osoblju, i situacija se promijenila. Godine 1877. dograđeno je prvih nekoliko zgrada. Na prijelazu stoljeća Sanatorij Battle Creek brojio je više od devet stotina zaposlenika. Godine 1874. osnovan je Battle Creek College.

Ubrzo dolazi i do misijskih djelatnosti. Michael Belina Czechovsky (1818-1879), katolički svećenik iz Poljske, prvi je donio adventizam u Europu 1864. ali on nije bio poslat od Crkve koja se još nije ni pravo organizirala a kamoli imala razrađenu misijsku strategiju. John Newins Andrews (1829.-1883.) bio je prvi misionar kojega su adventisti sedmog dana službeno poslali u inozemstvo. Na putu u Švicarsku Andrews se 1874. sa svoje dvoje djece, koja su ostala bez majke, iskrcao u Liverpoolu. Tu je posjetio adventističke vjernike i održao javnu evangelizaciju. Međutim, njegova najveća strast bila je pisanje, budući da je, prema vlastitom priznaju, bio znanstvenik sa slabom fizičkom konstitucijom. Godine 1876. u Bazelu je osnovana nakladnička kuća. Andrews je plodonosno pisao duhovna štiva na engleskom kao i na njemačkom i francuskom jeziku.

Skupina misionara, predvođena S. N. Haskellom, otplovila je 1885. godine u Australiju. Prvi adventistički traktati stigli su u Brazil 1879. godine. Godine 1888. Abram La Rue djeluje u Hong Kongu. Jedan rudar iz Nevade ponio je sa sobom adventističke publikacije u Južnu Afriku, kamo je otišao u potrazi za dijamantima. Ubrzo mu se pridružio drugi Južnoafrikanac, Pieter Wessels.

Krajem devedesetih godina misionarski je brod Pitcairn, financiran darovima adventističkih crkva u Americi, stigao na otok Pitcairn u Pacifičkom oceanu kamo je donio literaturu koju je poslao Jame White. John Tay, po zanimanju tesar, proveo je 1886. pet tjedana na otoku Pitcairnu i uvjerio stanovnike da prihvate biblijsko učenje o suboti.

Dva su kolportera 1893. počela prodavati knjige u Madrasu u Indiji. Georgia Burrus, prva misionarka koju je Crkva službeno poslala u Indiju, stigla je 1895. u Calcuttu, a sljedeće godine je osnovala školu za djevojke. Godine 1894. premijer kolonije Capa, Cecil Rhodes, dodijelio je Crkvi 4800 ha zemlje blizu Bulawayoa u Zimbabveu. Tako je osnovana misija Solusi, danas Solusi College. Prije kraja stoljeća osnovan je Avondale College u Australiji, River Plate College u Argentini i Seminar Friedensau u Njemačkoj.

E. Reorganizacija Crkve

1900. godine bilo je gotovo 80 000 krštenih adventističkih vjernika u svijetu i oko 1500 propovjednika i djelatnika u mjesnim crkvama i ustanovama. Potreba za administrativnom reorganizacijom bila je očita. U to je vrijeme uprava Crkve bila u Battle Creeku, u državi Michigan, zajedno s nakladničkom kućom, koledžom i sanatorijem. Iako se smatralo da će proširivanje organizacijeuzrokovati odvajanja i rasulo, Ellen White se zauzimala za decentralizaciju crkvene uprave. Najveći pomak prema konačnoj organizacijskoj strukturi Crkve postignut je na zasjedanjima Generalne konferencije 1901. i 1903.

Uslijedilo je šest značajnih promjena nakon zasjedanja 1901: (1) organizirane su unije konferencija, (konferencije su već postojale); (2) institucijama upravljaju lokalne crkvene vlasti; (3) pri Generalnoj konferenciji se osnivaju odjeli, kao što su misijski odjel, subotnja škola, obrazovanje i školstvo, nakladničko djelo itd.; (4) mijenja se sastav upravnih odbora u koje se biraju predstavnici iz različitih područja; (5) lokalno polje organizira svoje djelovanje; (6) Glavni odbor Generalne konferencije sastavljen je od predstavnika iz cijeloga svijeta. Arthur G. Daniells postao je prvi predsjedavajući reorganiziranom odboru. Godine 1902. Daniels je nadzirao premještanje glavne uprave Crkve iz Battle Creeka u Washington, D. C.

Iz brojnih povijesnih dokumenata o reorganizaciji citiramo samo jedan stavak Ellen White o ovom predmetu objavljen 1904:
"Svaki vjernik crkve ima pravo na jedan glas u izboru crkvenih službenika. (Mjesna) crkva bira službenike konferencija. Zastupnici koje su izabrale konferencije biraju službenike unija konferencija, a zastupnici koje su izabrale unije konferencija biraju službenike Generalne konferencije. Ovakvim uređenjem svaka konferencija, svaka ustanova, svaka crkva i svaki pojedinac, bilo izravno ili preko predstavnika, ima glas u izboru djelatnika koji nose glavne odgovornosti u Generalnoj konferenciji."¹⁰

F. Adventisti sedmog dana u dvadesetom stoljeću

Ratovi su uzrokovali poremećaje u svijetu pa i u Crkvi. Prvi svjetski rat je bio posebno težak za europske adventiste i misije u Africi kao i Južnoj Americi. I tek što se činilo da se Crkva potpuno oporavila od rata, u Europi su se ponovno počeli glasati ratni pokliči. Drugi svjetski rat doveo je do prisilnog zatvaranja mnogih misija i zahtijevao je golema sredstva za pružanje pomoći Crkvi u Europi. Unatoč svemu tome Kršćanska adventistička crkva je rasla po cijelome svijetu.

Od oko pet tisuća odraslih krštenih vjernika 1870. Crkva je narasla na jedanaest milijuna u 2000. ne računajući djecu i prijatelje u crkvama. Od 230 zemalja na popisu Ujedinjenih naroda adventisti imaju ustanovljenu crkvenu djelatnost u 205 zemalja. Crkva je organizirana u 12 svjetskih ogranaka (divizija) Generalne konferencije, 90. unija, 483 konferencije.