Biblija

Biblija je jedinstvena knjiga u svijetu. Jedino ona govori o Bogu ljubavi, jedino ona govori o stvaranju svijeta u sedam dana, jedino ona govori o problemu grijeha. Biblija je jedinstvena knjiga!!!

Bibliju sačinjavaju mnoge pojedinačne knjige koje su pisali ljudi u prošlosti. Knjige Starog zavjeta pisane su u periodu od 1400-te do 400-te godine prije Krista, a knjige Novog zavjeta u prvom stoljeću poslije Krista. Božji proroci i apostoli pisali su potaknuti Božjim Duhom i zapisivali ono što je njima bilo objavljeno. Direktne Božje naloge, opomene, savjete i zapovijedi – vjerno su govorili ljudima svog vremena, ali i zapisivali za buduće naraštaje. Detaljnim proučavanjem je utvrđeno da današnja Biblija koju imamo kod svojih kuća u potpunosti odgovara zapisima biblijskih pisaca. Boga ne možemo vidjeti, ali On se pobrinuo da Ga možemo upoznati kroz Njegovu zapisanu Riječ. Biblija jasno govori o svim bitnim činjenicama svijeta u kojem živimo.

«Jer nikada neko proročanstvo nije došlo od ljudskog htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetog.»

Kao i kod svih antičkih spisa, i od biblijskih su nam ostali samo rukopisi prijepisa, a ne autografi (pisani autorovom rukom). Važno je znati da su mnoga antička djela izgubljena (neka se samo spominju, a neka ni to), dok su se ostala djela sačuvala u svega nekoliko rukopisa, koji su nastali više od tisuću godina nakon izvornog dokumenta. Stoga nije pretjerano reći da je Biblija, poglavito Novi zavjet, najsačuvaniji antički spis.

Hebrejski rukopisi Starog zavjeta

Qumranski rukopisi

Sve do 1947. godine najstariji rukopis staroga zavjeta bio je tzv. Nash papirus iz 1. st. pr. Kr. koji je sadržavao Dekalog i Pnz. 6,4-5 (tzv. š^ema – “čuj”). Tada je skupina beduina slučajno našla u špiljama blizu Mrtvog mora, kod Wadi Qumrana, brojne rukopise sačuvane u glinenim posudama. Oni su pripadali sljedbi Esena, nastanjenih u stambenom sklopu Khirbet Qumran, koji je uništen tijekom prvog židovsko-rimskog rata (66-73 nk.Kr.). Osim brojnih spisa same sljedbe, nađeni su i rukopisi (čak i u više primjeraka) praktički svih starozavjetnih knjiga, osim Estere. Qumranski svitci pisani su kvadratnim pismom kojim su se služili Židovi nakon babilonskog sužanjstva (osim Levitske knjige pisane pred-sužanjskim pismom). Općenito se prihvaća da su ovi rukopisi nastali u periodu od 3. st.pr.Kr. do 1.st.nk.Kr.

masoretski spisi

Masoreti (od masora, što znači predaja) jesu židovski srednjevjekovni prepisivači. Oni su bili krajnje pedantni i nisu nipošto mijenjali tekst, ali su na margine stavljali verziju koju su smatrali ispravnijom. Oni su prvi izmislili znake za samoglasnike i naglaske. Ispod Božjeg imena YHWH (hWhy), koje se vjerojatno izgovaralo Jahve, stavljali su samoglasnike za Adonai (Gospod), što je kršćane navelo da Božje ime čitaju kao Jehova. Masoreti su imali detaljna pravila prepisivanja, koja su propisivala čak i dužinu reda i kolone, kao i boju tinte. Na kraju svake biblijske knjige stajao je broj riječi i središnja riječ knjige. Najstariji sačuvani masoretski rukopis je Petoknjižje iz IX stoljeća. Ostali najpoznatiji kodeksi su Lenjingradski, Oxfordski i Alepski - svi iz X. stoljeća. Pronalaskom qumranskih spisa masoretski su rukopisi znatno dobili na vjerodostojnosti, jer je utvrđeno da se tijekom više od deset stoljeća tekst nije bitno izmijenio.

Samarjansko Petoknjižje

Samarjani su narod koji je nastao miješanjem bliskoistočnih naroda dovedenih u Palestinu nakon pada Sjevernog kraljevstva (722. g.pr.Kr.) s ostacima Izraelaca. Vremenom su prihvatili religiju domorodnih Izraelaca, ali su od cjelokupnog Starog zavjeta prihvaćali samo Petoknjižje. I u njemu su unosili izmjene kako bi potvrdili svoju inačicu izraelske religije. Osobito je to vidljivo po dosljednom zamjenjivanju gore Sion (kod Jeruzalema) gorom Gerizim. Najstariji samarjanski rukopis potječe tek iz XII st.nk.Kr.

Grčki rukopisi Novoga zavjeta

Najstariji rukopisi Novog zavjeta pisani su velikim slovima (tzv. majuskule ili unicijali), bez interpunkcije i odvajanja riječi. Najznačajniji novozavjetni rukopisi jesu papirusi i unicijali pisani na pergamentu.

papirusi

Poznato ih je 97, a najstarijim se smatra P52, koji se zove Rylands papirus (po knjižnici u kojoj se čuva). Sadrži Ivan 18,31-33.37-38., nađen je u Egiptu i nastao je oko 125. g.nk.Kr., dakle najvjerojatnije svega tridesetak godina nakon izvornika, što je jedinstven slučaj u povijesti antičkih rukopisa. Papirus P66 potječe iz oko 200.g. i sadrži Ivan 1,1-14,26. Također su značajni i tzv. Chester Beatty papirusi iz trećeg stoljeća, koji sadrže ostatke Evanđelja, Djela i poslanica.

unicijalni kodeksi

Obično se označavaju s 01, 02, itd. ali se prvi kodeksi označavaju s A, B, C, itd. Najpoznatiji je tzv. Codex Sinaiticus (oznaka heb. alef - )), koji je pronašao njemački istraživač Tischendorf u samostanu Sv. Katarine na Sinaju (1844-1859). Rukopis potječe iz IV. stoljeća, sadrži pola Starog zavjeta i cijeli Novi zavjet. Bio je čuvan u Petrogradu, a 1933. prodan je za 100 tisuća funti British Museumu. Drugi poznati unicijal jest Codex Vaticanus, također iz IV. stoljeća, iz kojega je nestao tekst od Heb. 9,14 do kraja NZ. Ukupno je sačuvano 300 unicijala.

ostali grčki rukopisi

minuskule – nazvani zato što su pisani malim slovima. Najraniji su iz IX. stoljeća, ali mogu biti značajni zbog starosti rukopisa s kojega su prepisivani.
lekcionari – dijelovi Novoga zavjeta koji su se koristili u liturgiji. Imaju sličnu vrijednost minuskulama.
citati crkvenih otaca - sačuvani u njihovim knjigama, također po vrijednosti zaostaju za papirusima i unicijalima.