JE LI NAM RELIGIJA UOPĆE POTREBNA?

Priprema: Živko Jelić; kac@globalnet.hr

            I pozitivan i negativan odgovor na ovo pitanje imao bi mnoštvo argumenata. Danas se oko tog pitanja vode prilično duboke rasprave.

Što bi uopće bila religija? Mogli bismo to definirati kao skup različitih pravila ljudskog ponašanja koja su utemeljena i motivirana na vjeri u biće ili bića za koja smo, iz određenih razloga, uvjereni da postoje. Ta su bića mahom nevidljiva i pripisuju im se moći koje su iznad ljudskih. Bića su to koja mi ljudi nazivamo bogovima. Neke religije ih imaju više, dok neke imaju samo jednog boga.

            Ono što često zbunjuje, a razumnog čovjeka i odbija, jest postojanje mnoštva religija koje, svaka za sebe, tvrde da su upravo one jedine ispravne. S obzirom na nemale razlike među njima, logično je da sve ne mogu govoriti istinu.

            Je li religija samo puka potreba ljudskog uma? Je li ona proizvod ljudskog straha od smrti? Je li ona samo prazna nada da će se sve nepravde jednom naplatiti? Je li ona proizvod siromašnih i napaćenih? Je li to tek proizvod ljudske mašte? Možda sredstvo za manipulaciju ljudima?

            Mnogi danas tako tvrde, a slabije vjernike su čak u stanju i uvjeriti u to. No, što je sa iskustvima religioznih ljudi? Iskustvima u molitvi, iskustvima u ozdravljenjima, iskustvima za koja misle da su ih imali sa Bogom? Jesu li to tek pokušaji da se nekako materijalizira ono u što se želi vjerovati? Događaji koje smo mi sami nazvali "duhovnim iskustvom" jer bismo željeli da je to tako? Želja da vjerujemo u nešto, zaista može ljudski razum staviti u drugi plan.

            Za mnoge ljude religija je za tek osjećaj krivnje, rješenje za strah od smrti, emotivan doživljaj, nada u konačnu pravednost, vjera u zamišljeno biće koje je tu samo kako bi im ispunjavalo želje – bilo zdravstvene, bilo obiteljske, bilo financijske...

            No, problemi takvih ljudi (koji, usput budi rečeno, uopće o sebi ne razmišljaju da su takvi) su mnogobrojni. Njihova religioznost je utemeljena uglavnom na emocijama i često ovisi o njihovom raspoloženju te je kao takva je na vrlo slabim temeljima. I ateista amater može prilično lako takve ljude ostaviti bez razumnih argumenata kojima bi obranili svoje religiozne stavove.

            Definirali smo religiju kao skup pravila ponašanja. Jesu li pravila ponašanja religioznih ljudi ispravnija nego ona nereligioznih? Nisu li najveća zvjerstva i masakri u povijesti čovječanstva počinjeni upravo od ljudi koji su za sebe tvrdili da su duboko religiozni?

            Zanimljiva pitanja, zar ne?

Pod uvjetom da prihvatimo svoj slučajni nastanak, neminovnu smrtnost, nepravdu kao realnost, te spoznaju da sve naše težnje, želje i nade nikada neće, nekim čudom, biti ispunjene, mogli bismo lako zaključiti da se bez religije, zapravo, može živjeti.

I može... Teoretski...

            No, ovakva pitanja i zaključke mogu iznositi samo oni koji o životu i stvarnosti u kojoj živimo, razmišljaju samo površno ili uopće ne razmišljaju.

            U temama koje slijede mnogi vjernici će pronaći nove, čvršće temelje za svoju vjeru u Boga. Svojoj vjeri će dati novo ime. Spoznaja.

Ateisti i agnostici će shvatiti koliko je perspektiva iz koje gledaju na stvarnost jadna i skučena. Shvatit će da je Bog u koga odbijaju vjerovati stvaran i prisutan. Da su pitanja i zaključci koja im se čine razumnima za ustrajavanje u nevjeri, zapravo, neutemeljeni...

            No, prije svega ćemo morati saznati odgovor na najvažnije pitanje koje čovjek može postaviti. Najvažnije pitanje? U slijedećem broju...