|
|
|
|
Kanon Staroga zavjeta Židovski kanon Prema svjedočanstvima Josipa Flavija, Talmuda (zbirke tumačenja Tore) i nepoznatog autora Četvrte Ezrine (4Ezra 14,37-48), na prijelazu iz stare u novu eru Židovi imaju uobličen kanon sastavljen od 24 knjige. One se dijele u tri odsjeka: 1. Zakon (tora) - 5 Mojsijevih knjiga. 2. Proroci (nebi'im), koji se dijele na:
3. Spisi (ketubim) - 11 ostalih knjiga: Psalmi, Job, Izreke, Ruta, Pjesma nad pjesmama, Propovjednik, Tužaljke, Estera, Daniel, Ezra/Nehemija (u jednoj knjizi) i Ljetopisi (obje knjige). Protestantski kanon Protestantski kanon se razlikuje od židovskog samo u formalnom, a ne u sadržinskom smislu. Konkretno, razlike su u brojanju knjiga i podjeli: 1. brojanje knjiga. Protestanti prihvaćaju 39 spisa, odnosno dijele određene židovske knjige na neovisne spise. Tako su Samuel, Kraljevi, Ljetopisi i Ezra/Nehemija podijeljeni na 1. i 2. Samuelovu (Kraljeva, Ljetopisa) i Ezru i Nehemiju. Mali proroci su raspodjeljeni u 12 odvojenih knjiga (Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija). Time dobijamo broj knjiga za 15 veći od židovskog, ali radi se o istim spisima. 2. podjela. Protestanti, kao i Židovi, dijele Stari zavjet na tri dijela, ali ih drugačije nazivaju, stavljaju u drugačiji poredak i različito svrstavaju u njih određene knjige. Protestanti dijele knjige na Zakon, Povijesne i poučne spise i Proroke. Tako posljednja knjiga Starog zavjeta nije (Druga) Ljetopisa, nego Malahija. USPOREDBA ŽIDOVSKOG I PROTESTANTSKOG KANONA
Katolički kanon Biblija Kršćanske sadašnjosti (kao i novoj verziji, tzv. Jeruzalemska biblija), posjeduje sljedeće knjige kojih nema u protestantskom kanonu: Tobiju, Juditu, Prvu i Drugu o Makabejcima, Knjigu Mudrosti, Knjigu Sirahovu i Baruhovu knjigu. Osim ovih knjiga imamo ulomke i poglavlja u Danielovoj knjizi (Azarjina molitva u 3. poglavlju, zatim poglavlja 13. i 14.), kao i ulomke u Esterinoj knjizi (Mordokajev san na početku knjige, Ahasverova poslanica protiv Židova između 3,13 i 14, Mordokajeva molitva na kraju 4. poglavlja, Estera pred kraljem u 5,1-3, Ahasverov ukaz u korist Židova, između 8,12 i 13, dodatak o Purimu - između 8,19 i 20, te Mordokajevo prisjećanje i napomena prevoditelja - nakon u hebrejskom tekstu završnog retka 10,3). Katolici za ove spise rabe naziv deuterokanonski spisi, što znači samo to da je bilo izvjesne neodlučnosti glede njihova prihvaćanja, ali ne i to da su manje autoritativni od tzv. protokanonskih spisa, koji su primljeni bez većeg premišljanja. Protestanti, pak, za deuterokanonske spise rabe naziv apokrifi, što znači da uopće ne spadaju u kanon Svetoga pisma. Luther je za njih rekao da su to “knjige koje se ne smatraju jednakima Svetom pismu, ali su probitačne i dobre za čitanje.” S druge strane, katolici naziv “apokrifi” rabe za brojne spise međuzavjetnog perioda, koji su pisani sa stanovišta judaizma, a lažno su pripisivani raznim patrijarsima (primjerice, Henokova knjiga). No, ono što katolici nazivaju apokrifima, protestanti nazivaju pseudoepigrafima. Katolici su konačno odredili svoj kanon na četvrtom zasjedanju Trentskoga koncila 8. travnja 1546. U konačnici će to značiti da katolički kanon Starog zavjeta obuhvaća 46 spisa. Pravoslavni kanon Katoličkom kanonu od 46 knjiga, pravoslavni nadodaje još tri knjige: 2. i 3. Ezrinu, i 3. Makabejcima. Šesto poglavlje Baruhove knjige, tzv. Poslanicu Jeremijinu, izdvajaju kao posebnu knjigu, što onda sveukupno čini 50 knjiga Starog zavjeta. Uzgred, skupinu knjiga 1. i 2. Samuelova, te 1. i 2. Kraljevima, pravoslavni su preimenovali u četiri knjige O kraljevima. DODATAK: USPOREDNI PREGLED STAROZAVJETNOG KANONA U KRŠĆANSTVU
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|