piše: Živko Jelić
GAL 5:19-21 A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti.
Gotovo da nema čovjeka koji duboko u sebi ne zna da su sve ove nabrojane osobine nešto loše. Neka od ovih djela pripadaju nekom obliku religije, neka su opet ugodna tijelu, dok su neka opet, toliko dio naše svakodnevice da ih gotovo i ne primjećujemo. Mislimo da su ona potpuno normalna i prihvatljiva u društvu u kojem živimo. No, jedno je potpuno sigurno, ukoliko je nešto od ovoga dio našeg karaktera, kraljevstvo Božje nećemo nikada vidjeti.
Možda je svađa nešto što smatramo neizbježnim u rješavanju nesporazuma, no to nije tako. Svađa je nešto, ne samo bez čega se može, već bez čega bi trebao biti svaki onaj koji sebe naziva vjernikom. Prvenstveno zbog toga što sklonost svađi otkriva pravo lice vjernika. Ona ukazuje na prisutnost vrlo loših karakternih crta. Svađa može biti posljedica oholosti, bezobzirnosti, sebičnosti, nestrpljivosti, lijenosti, samoljublja, zavisti, mržnje, ljubomore... Vjernik koji je lišen ovoga nema osnove za svađu. I obrnuto, čovjek koji se svađa nije vjernik kakav bi trebao biti i morao bi pronaći uzrok zbog čega je sklon svađi.
Svađu bismo mogli definirati kao jedan od načina rješavanja nesporazuma, problema ili drugih zamršenih situacija. Svađa nastaje onoga trenutka kada jednoga od sugovornika tijekom razgovora prestane biti briga kako će riječi i postupci koji će uslijediti, djelovati na onoga s kim razgovara. Svađa je zapravo lančana reakcija koja gotovo nikad ne vodi dobromu.
S druge strane, mučni i teški razgovori ne moraju prerasti u svađu. Svađa izostaje ako nema vrijeđanja, ponižavanja, vikanja, predbacivanja davnih prošlih događaja, okrivljavanja. Postoje različiti načini rješavanja problema bez svađa: možemo jednostavno zamoliti, možemo neizravno spomenuti svoja očekivanja, možemo se našaliti, trebamo uvijek govoriti razgovijetno i jasno (izbjegavati - ... ja mislim da on misli...), možemo pitati jesmo li nešto krivo razumjeli, izbjegavati tutorstvo. Dobro je prije nego li počnemo sa „teškim“ riječima zapitati sebe kuda će nas dovesti ta svađa i hoće li riješiti problem. Ukoliko se približimo nekoj provjereno nerješivoj temi, bolje je skrenuti tijek razgovora.
Postoji bezbroj konfliktnih situacija. Netko će nam kasniti na sastanak. Možemo se opravdano ljutiti, ali i ne moramo, možemo kroz dozu humora primijetiti da je druga strana „već“ došla. Može nas netko zaprljati sladoledom. Možemo se ljutiti, ali radije ne, jer time nećemo postići da mrlja nestane, na koncu, nitko to nije napravio namjerno. Netko nam je oduzeo prednost prolaza na cesti? Hoćemo li psovanjem, trubljenjem, mahanjem ruku promijeniti ono što se zbilo? Nećemo. Što učiniti? Pa ništa. Osim što možemo zahvaliti Bogu što se ništa gore nije dogodilo. Supruga nam prigovara što ostavljamo stvari svuda po kući? Možemo joj prigovarati za njezine propuste, vrijeđati je. I što smo time postigli? Loš brak. Zar ne bi bilo lakše priznati vlastitu pogrešku i popraviti se?
Vrlo je važno shvatiti da je za svađu uvijek potrebno dvoje. Još je važnije znati da mi uvijek možemo okončati svađu ako i počne. Možemo to učiniti šalom na svoj račun. Ne uzvratiti povišen ton. Tražiti objašnjenje za uvredu. Pitati kuda vodi ova svađa i pozvati na normalan razgovor. Sve je ovo biblijski princip – na zlo uzvratiti dobrim. Brojni su načini da se izbjegne svađa, samo ako čovjek imalo razmišlja o tome. Svađe dolaze i prolaze, ali se izrečeno u svađama, rijetko zaboravlja. Ožiljci trajno ostaju.
Boriti se s vlastitim karakterom može biti mukotrpan posao. No, spoznaja Boga kroz Njegovu Riječ, spoznaja Njegovog karaktera koji treba biti uzor našemu, te sila koju On daje vjerniku da to sprovede u vlastiti život, već same po sebi rješavaju čovjeka mnogih loših osobina.


