|
|
|
|
SUSRET S BOGOM Izaija 59.1,2: „Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdnulo da ne bi čuo, nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.“ Iako je čovjek iz Stvoriteljeve ruke izašao kao plemenito biće stvoreno na sliku Božju, padom u grijeh ta plemenitost i sličnost s Bogom, sve se više gubila. Čovječanstvo je zbog vlastite opačine ubrzo izgubilo stvarni kontakt s Bogom. Ne zato što Bog više nije želio biti uz svoja pala i neposlušna stvorenja, već zato što grešan čovjek nije mogao opstati u Njegovoj fizičkoj prisutnosti. Bog Mojsiju to pojašnjava „…jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.“ (Izl.33.20) Susret ljudskog s Božanskim u puno primjera je opisan u Bibliji. Postoji jedna stvar zajednička svim tim susretima. Ljudi su tom prilikom kao pokošeni pali na tlo. Abraham, Mojsije, Bileam, Jošua, Danijel, Izaija, Apostol Ivan i mnogi drugi dijele to isto iskustvo. Je li to bilo tek puko klanjanje superiornijem biću ili nešto više od toga? Prorok Danijel je opisao svoj susret: DAN 10.5-9 podigoh oči da vidim, i gle: čovjek odjeven u lanene haljine, oko pasa mu pojas od zlata ofirskoga, tijelo mu poput krizolita, lice kao munja, oči kao baklje ognjene, ruke i noge poput mjedi uglađene, zvuk riječi njegovih kao žamor mnoštva. Jedini ja, Daniel, gledah ovo viđenje, ljudi koji bijahu sa mnom ne vidješe ga, ali ih spopade silan strah te pobjegoše da se sakriju. Ostadoh sam gledajući to veliko viđenje; onemoćah, lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi. Začuh glas njegovih riječi, i kad razabrah glas, onesvijestih se i padoh licem na zemlju. Danijel se ne boji, ali ovaj susret je nešto što njegovo ljudsko tijelo ne može izdržati. I dok Danijel opisuje svoje stanje, prorok Izaija opisuje razlog takvog stanja: IZA 6:5 Rekoh: "Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!" Susret s božanskim, u ljudskom biću izaziva traumu čak i ako se taj susret dogodi kroz čitanje Božje Riječi. Otkrivajući Boga na način na koji se On objavio u Bibliji, čovjek otkriva Božji karakter, Njegovu svetost, Njegovu pravednost. Otkriva Božju ljubav, Njegovu žrtvu, Njegovo milosrđe, Njegov plan da spasi one koji su mu okrenuli leđa. Trauma koja tada nastaje nije tolika poput one kada su se ljudi uživo susreli s Bogom, već se ona očituje kroz nelagodu zbog usporedbe vlastitog karaktera s Božjim. Osjećamo stid, poniženje, razočaranje sobom, žalost zbog spoznaje da smo i mi doprinijeli svemu ovom zlu. Osjećamo bol, i strah zbog pomisli da je sve izgubljeno i da nema načina da razdvojenost između nas i Boga nestane. Međutim, Biblija nam isto tako otkriva način na koji je ta razdvojenost uklonjena. 2 Kor 5.19: Jer Bog je u Kristu pomirio svijet sa sobom ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Trauma susreta s Bogom samo je kratkotrajna faza koja nam omogućava da shvatimo ozbiljnost grijeha i stanja u kojemu se nalazimo. Ona nam pomaže i da shvatimo koliko toga imamo zahvaliti Bogu. Susret s Bogom nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Ukoliko je to slučaj, to je samo pokazatelj da ili nismo ili smo vrlo površno shvatili ono što je On o sebi otkrio u Bibliji. Susret sa Stvoriteljem nije sinonim za smrt. To je nešto što se mora dogoditi prije smrti. Taj susret ne samo što će nam otkriti Boga, već je to način i da stvorimo potpuno objektivnu sliku o nama samima. Tek tada ćemo znati što nam je činiti. Nakon susreta s Bogom, čovjek biva potpuno rasterećen svih svojih slabosti i tereta. Biva ispunjen radošću, nadom, mirom. Našu krivicu i sve druge slabosti i grijehe, ponio je Krist. Pavao kaže: 2 Kor 5.20-21 „…Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.“ |
|
|