U CRKVI, A IZGUBLJEN
 (Piše: Živko Jelić, zjelic@globalnet.hr)

U evanđelju po Luki, nalazimo tri vrlo zanimljive i poučne priče. O izgubljenoj ovci, izgubljenom novčiću i izgubljenom sinu.

Izgubljena ovca predstavlja vjernika koji zna da se izgubio, ali se ne zna vratiti. To je vjernik koji dolazi u Crkvu, drži sve što u Bibliji piše (barem formalno), ali osjeća da njegova veza i zajednica sa Bogom nije baš na nekom funkcionalnom nivou. U njegovom životu se ništa ne događa. Shvaća da je usprkos dolascima u Crkvu njegov život prazan i nepotpun. Osjeća se otprilike kao i svaki svjetovan čovjek. Zajednica sa Bogom je njemu samo težnja koju kroz različite forme pokušava ostvariti...

Kako se može ovakav vjernik vratiti Bogu i obnoviti zajednicu sa Njim, kada ne zna sam pronaći put natrag... On zna da ga Bog traži, da Bog želi obnoviti zajednicu s njim, ali "izgubljena ovca" jednostavno ne vidi način kako da se vrati Bogu

Jedino što izgubljena ovca može učiniti jest "blejati". U duhovnom smislu biti izgubljena ovca gotovo da je i poželjno stanje. Naravno, samo kao polazna točka, a ne kao trajno stanje. Čovjek u takvom stanju je svjestan da bez Boga ne može učiniti ništa, i da se sam ne može vratiti već da se mora uzdati samo u Božju silu i prepustiti Bogu. Ono što ne smije izgubiti iz vida jest činjenica da je Bog uvijek spreman čuti naše molitve i doći nam u susret. Mora dakle, biti uporan i ne posustati razočaravajući i obeshrabrujući se da ga je Bog napustio.

Priča o izgubljenom novčiću govori o vjerniku koji je izgubljen, ali ne zna da je izgubljen. On je čvrsto ubjeđen da je na dobrom putu. Iz tog razloga on ne traži pomoć, već želi ostati tamo gdje jest. To je vjernik koji ne razmišlja previše, već je zadovoljan onim što ima, iako malo toga i ima i razumije. Ovaj vjernik ne želi ništa mijenjati. Prije će sve pokušati prilagoditi svojim uvjerenjima i potrebama, nego sebe prilagoditi pravoj istini o Bogu. Ovo je najteže stanje za povratak Bogu.

Zanimljivo je primijetiti da Bog, u ova oba slučaja, sve ostavlja da bi pošao tražiti ove dvije grupe vjernika. I dok prve nalazi bespomoćne i željne povratka, druge nalazi potpuno nezainteresirane i samouvjerene. Ove zadnje  samo priznanje vlastite izgubljenosti može dovesti natrag.

Treću grupu vjernika, Bog ne ide tražiti. On čeka. Prve dvije grupe vjernika su zarobljene neznanjem. Jedan se ne zna vratiti, a jedan ne zna da je izgubljen. Izgubljeni sin, međutim, zna! Zna tko je otac, zna da ga otac voli, svjesno odlazi od oca. Na koncu kada je potrošio sve što je imao, izgubljeni sin zna da će ga otac primiti natrag.

Izgubljeni sin iz priče je imao sreće. On se uspio vratiti. Međutim mnogi u svom odlasku od Boga ili ostanu bez mogućnosti povratka, ili se više ne mogu vratiti jer su se potpuno prilagodili bezbožnom životu, pa misle da je povratak nemoguć. Povratak Bogu uvijek je moguć. Nitko ne može toliko nisko pasti da ga Bog ne bi primio natrag. Apostol Pavao nas uči:  „Gdje se umnožio grijeh, tu se umnožila i milost“ (Rim. 5,20).

Ovo ne znači da je opravdano griješiti, već jednostavno otkriva koliko je velika Božja milost. Jesmo li mi izgubljena ovca, izgubljeni novčić ili izgubljeni sin?  Ne znamo se vratiti? Pokažimo Bogu želju za povratkom. Ne znamo da smo izgubljeni? Preispitajmo malo svoj život, smjer kojim idemo i posljedice koje snosimo, ovo bi nam prilično pouzdano trebalo ukazati na našu izgubljenost. Znamo da smo otišli od Boga? Bog nas neće tražiti, ali će nas zato rado primiti natrag. U sva tri slučaja, prirodan izbor je samo jedan, a to je povratak Bogu. Pod svaku cijenu.

Luka 15:7  Kažem vam, isto tako bit će u nebu veća radost za jednoga jedinoga grješnika, koji se obrati, negoli za devedeset i devet pravednika, koji ne trebaju obraćenja.