GRIJEH – SKLISKA PADINA
(Piše: Živko Jelić, zjelic@globalnet.hr)

Ukoliko se, hodajući skliskom cestom, neočekivano sapletemo, poskliznemo i padnemo, to je uglavnom to. Pali smo, ustajemo i nastavljamo dalje. Međutim, ukoliko nam se ista stvar dogodi na skliskoj padini, stvar je bitno drugačija. Nakon našeg pada, počinje put koji je nemoguće predvidjeti, a samim tim i kontrolirati. Ne možemo predvidjeti ni smjer, ni brzinu, a ni konačne posljedice.

Popuštati grijehu slično je iskustvu na skliskoj padini. Često ne namjeravamo otići predaleko u nekim sitnim grijesima koje više ili manje svjesno činimo, no zaboravljamo da je grijeh puno strašniji nego što se na prvi pogled čini.

Svi smo čuli za biblijski događaj gdje je kralj David, šećući se na svojoj visokoj terasi, ugledao lijepu ženu kako se kupa. Na žalost, ovaj do tad besprijekoran Božji sluga, umjesto da se pristojno udalji, odlučuje se prikriti i promatrati prizor koji je vidio. Sve i da je u tom trenutku netko Davidu mogao pokazati njegovu budućnost, teško da bi on mogao povjerovati do kakvih će ga gadosti i posljedica taj voajerizam dovesti. Pa, samo je stao i pogledao…

Ostatak priče znamo, David uzbuđeno šalje po ženu, spava s njom, ona ostaje trudna, on doziva sa bojišta njezinog muža, opija ga kako bi išao kući svojoj ženi i podvalio njezinu trudnoću njemu. Kako ovaj to iz poštovanja prema svojim suborcima nije učinio, kralj David po njemu osobno šalje njegovu smrtnu presudu, koju Davidov vojskovođa podmuklo izvršava, ubijajući nevinog, poštenog i pobožnog čovjeka. David ženu uzima sebi, rođeno dijete umire. Zbog svih tih događaja David gubi autoritet i kod svoje djece, i kod svog naroda i cijeli život snosi posljedice radi toga… A sve je počelo, naizgled bezazlenim, gledanjem.

Skliska padina… 

Koliko se često i mi nađemo u situacijama koje nam se čine bezazlenima, a kasnije se ne možemo iščuditi kako se sve to moglo izroditi iz takve banalne stvari. Grijeh nije banalna stvar. Popuštanje u biblijskim načelima nikada nije vodilo dobru. Ono što je najstrašnije, jest činjenica da se to popuštanje ne dešava odjednom. Ono nastaje postupno. Neprimjetno. Kao kada počinjemo pušiti. Isprva kašljemo, smeta nam dim, kasnije sve manje, i na koncu toliko uživamo da više bez toga ne možemo. Slična je stvar i sa nemoralom. Ispočetka su nas neke nemoralne stvari sablažnjavale i smetale, a danas ih ni ne tretiramo kao nemoralne.

Kako smo ispočetka reagirali film strave i užasa? Na scene iz filmova gdje se ljudi brutalno ubijaju? A kako reagiramo danas? I dok smo se nekada šokirali i zgražali, danas smo potpuno ravnodušni. Što se dogodilo? Možda mislimo da sadržaji s kojima se susrećemo, ne utječu na nas jer smo potpuno ravnodušni prema njima? Upravo ta ravnodušnost govori da smo nepovratno promijenjeni.

Kuda nas to može odvesti? Dok su okolnosti koliko toliko normalne, sve je manje-više u redu, no, prvo nezadovoljstvo, ljutnja ili frustracija omogućava našoj novostečenoj ravnodušnosti, bešćutnosti i bestidnosti da dođe do izražaja. A tko može predvidjeti ili kontrolirati tijek događaja koji slijede? Nitko.

Prirodno je da izbjegavamo stvari nad kojima nemamo potpunu kontrolu. No, problem grijeha jest što on ne izgleda tako pogubno i opasno. On izgleda bezazleno, korisno, ugodno, zanimljivo, i evo koje posljedice kao čovječanstvo žanjemo što je Eva ocijenila da je plod ukusan i da nema ničeg lošeg u tome da ga ubere, suprotno Božjem upozorenju.

Ako smo u problemu, pokušajmo si vratiti unatrag film do trenutka kada smo prekršili neko od važnih moralnih načela. Možda smo lagali, bili nepošteni, bezobzirni, nemoralni… Na tom mjestu leži i rješenje našeg problema.

Bog nas poziva da se uklanjamo oda zla. Poziva nas da ne griješimo. To se čini teško izvedivim, ali Bog ni ne traži da silu za taj poduhvat tražimo u sebi, već u Njemu. On želi nas, naše zdravlje, naše obitelji i našu zajednicu sačuvati od sveg zla. To je ostvarivo jedino u Božjoj blizini. Postoji li uopće dobar razlog za život bez Boga?