GDJE JE BOG DOK NEVINI STRADAJU?
(Piše: Živko Jelić, zjelic@globalnet.hr)

Očaj i neznanje navode ljude da postavljaju najrazličitija pitanja. U tim okolnostima se sva pitanja čine smislenima, jer smetnemo s uma da te okolnosti izuzimaju mnoge činjenice koje bi, da su uključene, mnoga pitanja učinila besmislenima.

Kada čovjek postavlja ovakvo pitanje on uglavnom zna vrlo malo o Bogu te, uključujući ono malo pretpostavki koje je nekada čuo, zaključuje da ako je Bog svemoćan i ako je Bog ljubav, onda bi On trebao intervenirati u svakoj situaciji za koju mi procijenimo da zahtijeva hitnu i nadnaravnu intervenciju. Teške bolesti sa strahovitim i dugotrajnim patnjama, patnje i stradanja djece, stradanja roditelja koja za posljedicu imaju djecu siročad, stradanje nevinih u pokoljima, ratovima, nesrećama, stvari su gdje očekujemo Božju intervenciju kako bi spriječio ono što mi smatramo nenadoknadivim. Često se i nakon upućenih molitava ništa ne dešava. Ljudi pate, umiru. Čini se kao da Bog šuti. Kao da nije zainteresiran za ovo što nas je snašlo.

Jesu li stvari doista takve? Je li Bog doista kontradiktoran sam sebi te je, s jedne strane, potpuno ravnodušan i nezainteresiran za naše brige, probleme i patnje dok se s druge strane opisuje kao milosrdni i dobri Bog koji je utjelovljenje ljubavi? Očaj i neznanje upravo takvim prikazuju stvari, no istina je sasvim drugačija.

Problemi i patnje koje nas pogađaju, uglavnom nemaju veze s Bogom. Teškim bolestima nije uzrok Bog nego nepoštivanje Njegovih zdravstvenih načela iznesenih u Bibliji. Siroče koje je ostalo bez roditelja koji je umro od raka pluća, nije Božja kazna već neodgovornost roditelja koji je vlastiti užitak u popuštanju poroku stavio iznad budućnosti svoga djeteta. Ratove uzrokuju beskrupulozni ljudi kojima je to tek unosan posao, dok se masama servira priča o nekoj ideologiji kako bi ih se moglo iskoristiti. Prometne nesreće uzrokuju nemarni i neodgovorni ljudi koji ne razmišljaju o posljedicama svojih postupaka.

Gdje je Bog u svemu tome, pitamo se? A što bi Bog uopće trebao činiti? Oduzimati cigaretu svakom pušaču, sklanjati nezdravu hranu, prazniti oružje ubojicama, kočiti automobile, iscijeliti svako dijete koje je nemarna majka pušač ili alkoholičar učinila bolesnim još prije nego što se rodilo? Možda bi trebao gasiti djeci nasilne video igre koje im nemarni roditelji daju jer nemaju vremena za svoju djecu, a koje čine da to nasilje provode i u životu te snose posljedice istih?

Čovjek je odlučio okrenuti leđa Bogu. Odlučio je ne živjeti po načelima koja je Bog uspostavio. Patnje koje nas snalaze posljedice su čistog zakona uzroka i posljedica. Iako je čovjek pao u grijeh i bezakonje, Bog ga ipak ne ostavlja. Daje mu svoju Riječ u kojoj mu iznosi načela Neba, a koja čovjeku i u ovim okolnostima omogućavaju život bez stresa, bez bolesti, bez briga, a koji uz to može biti oplemenjen najboljim mogućim međuljudskim odnosima.

 No, čovjeka današnjeg vremena uglavnom nije briga za ta načela, već se Boga sjeti jedino kada stvari pođu po zlu. Iako je Bog u stanju riješiti svaki nastali problem, On to zbog kompleksnih okolnosti koji vladaju na Zemlji, a koji uključuju veliku borbu između dobra i zla, odnosno između Boga i sotone, često nije u mogućnosti učiniti. Bog bi mogao i iscijeliti teško bolesne, kao što je to i prije činio, mogao bi i uskrsnuti umrle kao što je to i prije činio. Razloge zbog kojih On na taj način intervenira ili ne, poznati su samo Njemu.

Mi se kao vjernici ne bismo trebali brinuti radi tih stvari, jer imamo Božje obećanje da nas nikada neće napustiti. Mi bismo se trebali brinuti samo da svoj život uskladimo s Njegovom voljom. Već samim tim stječemo preduvjete koji će od nas udaljiti mnoge probleme i patnje. Tada čak i ako se suočimo sa problemima i ako nam se čini da smo napušteni, Bog nas kroz sve to vodi kako bismo bili snažniji, iskusniji, i kako bismo imali više povjerenja u Njega zbog tog iskustva. Umjesto da se pitamo gdje je Bog kada stradamo, radije se pitajmo; gdje smo mi kada nam je dobro?