NAJVAŽNIJE PITANJE
(Piše: Živko Jelić, zjelic@globalnet.hr)

Mojsije je, nakon Isusa, vjerojatno najpoznatija osoba u Bibliji. I to ne bez razloga. On je bio izabranik Božji koji je izveo Izraelce iz egipatskog ropstva. On je jedina osoba u Bibliji koja je vidjela Boga i s Njim razgovarala „licem k licu“ (Izl.33,11). Piše i da je Mojsije bio najskromniji čovjek na zemlji (Br.12,3) No, nije uvijek bilo tako.

Mojsije je bio odgajan na faraonovu dvoru jer ga je posvojila faraonova kći. U dobi od oko 40 godina, Mojsije je shvatio da će Bog preko njega izvesti Izraelce iz Egipta. Imao je sve kvalitete koje jedan vođa treba imati. Gotovo sve. Jednom prilikom, ubojstvom Egipćanina, htio je pokazati Izraelcima da je na njihovoj strani i da na njega mogu računati. No, Bog nije imao koristi od takvog bahatog i samouvjerenog čovjeka. Za ubojstvo se doznalo, i Mojsije je morao pobjeći u drugu zemlju. Školovan kao plemić postao je običan pastir. Kao pastir je i ostario. Tek u dobi od 80 godina, njegov ego je splasnuo i on je konačno postao netko koga je Bog mogao upotrijebiti za svoje djelo.

Bog se javlja Mojsiju iz gorućeg grma i govori mu kako će ga poslati da oslobodi Izraelce iz ropstva. Mojsije mu odgovara: „Tko sam ja da se uputim faraonu i izbavim Izraelce?“

Mojsije pokazuje skromnost, iskrenost, realnost… Sušta suprotnost onom Mojsiju od prije 40 godina. I naizgled, u toj skromnosti nema ništa loše. Ali Mojsije je još puno morao naučiti. Ako čitamo razgovor Boga i Mojsija u 3 i 4 poglavlju knjige Izlaska, vidjet ćemo da se Mojsije tvrdoglavo opire Božjem pozivu, dajući za to brojne argumente. Ova tvrdoglavost ljuti Boga koji na kraju pronalazi prihvatljivo rješenje za obojicu.

Otkud takav problem između Boga i Mojsija? Zar skromnost nije vrlina? Nije stvar u skromnosti, već u krivo postavljenom prvom pitanju. Mojsije pita Boga: „Tko sam JA?“ Razmišljajući o sebi i svojim sposobnostima, Mojsije se obeshrabrio.

Ukoliko od tog događaja odemo oko 1500 godina u budućnost, nailazimo na jednog isto tako vrlo učenog i samouvjerenog pobožnog čovjeka. On je misleći da radi za Boga, zapravo radio protiv Njega. Zbog toga mu se Isus odlučuje ukazati. Ovaj čovjek – Pavao – od siline ove natprirodne pojave pada na zemlju. Za razliku od Mojsija, on postavlja ispravno pitanje. „Tko si ti Gospodine?“ (Dj.9,5) Isus mu je odgovorio: „Ja sam Isus koga ti progoniš“. Ovaj čovjek je u odgovoru na svoje pitanje spoznao svoje stvarno stanje u odnosu na Boga. Ali to što je sebe prepoznao kao Božjeg neprijatelja, nije bio njegov kraj, već naprotiv, njegov početak. Shvaćajući da je sva njegova snaga zapravo u Bogu, a ne u njemu slabom i grešnom čovjeku, on postaje dvanaesti apostol koji je život posvetio upravo objavi onoga što mu je Bog tada otkrio.

I Pavao nam otkriva tajnu svog uspjeha i sreće. „A Bog mi je odgovorio; 'Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti'. Prema tome, vrlo ću se rado, radije nego da tražim oslobođenje, hvaliti svojim slabostima da se na meni nastani snaga Kristova“ (2Kor.12,9)

Koliko često pred kušnjom postupimo isto kao i Mojsije i klonemo obeshrabreni jer postavljamo krivo pitanje? Tko sam ja, kako ću ja...

Mi razmišljamo o svojim sposobnostima, svojim moralnim vrijednostima, svojim slabostima, neuspjesima… Ovakva pogrešno postavljena pitanja stavljaju nas u isti konflikt s Bogom u kakvom je bio i Mojsije tijekom tog razgovora. I Bog nam zbog toga teško može pomoći. Kada je Mojsije kasnije shvatio da je Bog taj koji čak i preko njega može učiniti silne stvari, njegovo povjerenje i predanost Bogu su postali primjerom u Bibliji.

Naše pitanje treba biti isto kao i Pavlovo. „Tko si ti Gospodine?“ „Što je Tvoja volja?“ „Što Ti možeš učiniti?“ I onda se nećemo obeshrabriti svojim slabostima već ćemo biti ohrabreni Božjom silom koja može djelovati za nas i kroz nas – ako mu to dozvolimo.