„ŠTO MI TREBA ČINITI DA SE SPASIM?“

(Priprema; Živko Jelić, zjelic@globalnet.hr)

Na trenutak zastanite i razmislite o slijedećoj situaciji. Upravo ste saznali da će se za koji sat dogoditi smak svijeta… Što ćete učiniti? Pomiriti se sa nekim članom obitelji? Početi se moliti Bogu? Izraziti kajanje za sve što ste činili? Učiniti nešto što ste uvijek željeli, a niste imali vremena?

Odgovora na ovo pitanje vjerojatno ima koliko i ljudi. No, pitanje je – što god da ste odgovorili – zašto to niste učinili do sada? Zašto to ne biste učinili upravo sada?

Čitao sam nekoliko pisama i savjeta ljudi koji su saznali da će uskoro umrijeti. Pišu kako bi, da imaju još jednu priliku, više bi provodili vremena sa djecom, sa obitelji, sa prijateljima, činili stvari koje vole, zdravije bi živjeli, bili bi moralniji, ne bi robovali poslu…

I dok s jedne strane to izgleda kao mudar savjet umirućih, sa druge strane izbija njihovo licemjerje koje otkriva da su umirući cijelo vrijeme znali koji su prioriteti ispravni, čemu je trebalo posvetiti više vremena, što je trebalo činiti, a što je trebalo prestati činiti.

I mi znamo. Svi mi znamo što je ispravno, a što nije. Što je pošteno, a što nije. Što je dobro, a što je zlo. Tužno je to što je i sama naša spoznaja, na listi prioriteta, niža od našeg interesa i zadovoljstva.

Pitanje gubitka spasenja neće biti manjak spoznaje, već ne provođenje spoznaje u našu praksu. Ista je stvar i kada su u pitanju naše zdravlje ili dobri međuljudski odnosi. Što nas sprječava da spoznaju koju imamo provodimo u naše živote? Zašto smo tako skloni samouništenju? Tu osobinu nema ni jedno drugo živo biće. Evolucionisti kažu da smo se razvili iz nižih oblika. Pitanje je kako smo sa tom osobinom mogli toliko dugo opstati? S druge strane Biblija kaže da je čovjek pao u grijeh i da će čovjek vremenom postajati sve gori. Sami zaključite kome činjenice govore u prilog.

Grijeh je taj koji nas je razdvojio od našeg Stvoritelja. Čovjekova narav je grešna i ne postoji ništa što bi čovjek mogao učiniti kako bi riješio problem razdvojenosti od Boga i svoje vlastite propasti. Po Bibliji, „plaća za grijeh je smrt“ (Rim 6,23). Budući da smo svi grešni, svi zaslužujemo smrt. No, isti biblijski redak kaže da je „dar Božji, život vječni u Kristu Isusu Gospodinu našemu.“

Božji Sin je umro kako bi na sebe preuzeo kaznu za grijeh.

Ako bi nas netko pomilovao zbog pljačke i još k tome, platio kaznu umjesto nas, bismo li i dalje pljačkali?

Spasenje je DAR. Prihvaćanje ovog dara podrazumijeva čovjekovu spremnost da svoj život uskladi sa Kristovim primjerom. Prihvaćanju spasenja prethode, spoznaja, pokajanje i priznanje vlastite grešnosti. Nakon toga sve je dalje djelo koje Bog čini u čovjeku. Obraćenje, novorođenje, posvećenje… Vjernik tada ne čini dobra djela da bi se spasio, već su dobra djela posljedica čovjekovog prihvaćenog spasenja. Dobra djela jedino u tom slučaju proizlaze iz ispravnih pobuda, što je pred Bogom važnije od samog dobrog djela.

Je li spasenje lako ostvariti? S obzirom na stanje morala i svijesti današnjeg čovjeka, s obzirom na utemeljene pogrešne vrijednosti koje su nam postale uobičajene, na prvi pogled sve se čini teško ostvarivim. No, ako razmislimo imalo o blagodatima koje život po biblijskim principima pruža, shvatit ćemo da nema boljeg načina života. Ako sve to još kao posljedicu ima vječni život u beskrajnoj radosti i sreći, kako je moguće da čovjek izabere suprotno?

To je kao kada bi nam liječnik rekao da umjesto ležanja i prežderavanja, počnemo lagano vježbati i zdravije jesti. Promjena je mnogima velika, ali je veoma korisna.

            Najbolje je što, prihvativši spasenje, nikakva spoznaja o smrti ili kraju svijeta neće nas navesti da činimo nešto što smo propustili. Stavljajući Boga na prvo mjesto sve drugo dolazi točno na mjesto koje mu pripada.

Možemo li Boga staviti na prvo mjesto? Može li nam On postati najvažniji u životu? Kako to postići? O tome u sljedećem broju…