KAKO PREŽIVJETI SMRT?

Priprema; Živko Jelić, kac@globalnet.hr

Kralj Salomon bio je čovjek koji je zbog svoje iznimne mudrosti, ogromnog bogatstva i najvišeg mogućeg položaja, ovaj život mogao iskoristiti potpunije nego itko drugi na ovom svijetu. On si je priuštio apsolutno sve što si jedno ljusko biće može priuštiti. I nakon svega – napisao je knjigu. Knjigu Propovjednika koja se nalazi u Bibliji. To je najpesimističnija knjiga u Bibliji. Sama za sebe, ima moć čovjeka baciti u depresiju. U njoj nema ohrabrenja.

Salomon ne okoliša. On jasno kaže da je ovaj život isprazan. Da nema smisla. A nema smisla upravo zbog smrti koja ga prekida. I doista je to tako. Bili mi dobrotvori ili zlotvori, živjeli zdravo ili ne, bili bogati ili siromašni, pametni ili glupi – sve to bez razlike završava smrću. Potpuno je nevažno što osjećamo u vezi s tim. Kakav god stav zauzeli u vezi smrti, to ne mijenja činjenicu da je ona neminovna svakom živom biću. Prije ili kasnije. Na ovaj ili onaj način.

Upravo je smrt jedan od glavnih razloga što ljudi upiru prstom u Boga i pitaju gdje je On dok se sve te strahote dešavaju njegovim stvorenjima. I zaista, nemoguće je shvatiti kako izgleda konačna slika gledajući samo u jednu puzzlu. A smrt je u cjelokupnoj slici upravo to. Jedna malena puzzla.

Bog nam je dao Bibliju upravo s ciljem da možemo vidjeti cijelu sliku, da razumijemo opravdanost stanja u kojemu se nalazimo, te da možemo na ljudske probleme gledati iz Njegove perspektive. Tada sve izgleda jednostavno. Ohrabrujuće. Život tek tada i jedino tada počinje dobivati smisao.

Biblija otkriva da Bog nije planirao stvoriti bića koja će biti podložna smrti. No, desilo se da su njegova prva stvorenja na ovoj planeti, odlučila upravo to. Odvojiti se od Njega koji je sam po sebi Život, što je za posljedicu imalo upravo smrt.

Smrt je nerješiv problem. Za čovjeka. Operacija srca je nerješiv problem. Za pekara. Pisanje računalnog programa je nerješiv problem. Za stolara.

No, kao što je operacija srca rutina za kardiokirurga i pisanje programa rutina za računalnog inženjera, tako je i problem smrti obična sitnica za Onoga koji daje život. Za Boga.

Iz naše perspektive smrt izgleda kao kazna, najveća noćna mora, konačni kraj, no iz Božje perspektive, smrt nije ni kazna ni noćna mora, a još manje kraj. Stradanja prvih kršćana, Ivana Krstitelja, Stjepana ili apostola Pavla iz naše perspektive izgledaju kao potpuna Božja nebriga za to što će ti, Njemu posvećeni, vjernici umrijeti mučeničkom smrću. No, pročitajte što oni sami kažu o svojoj smrti. Oni koji su uspjeli vidjeti stvari iz Božje perspektive. Nema traga strahu, zabrinutosti, a kamoli nekom osuđivanju Boga.

Dok je Isus boravio na zemlji često je govorio svojim učenicima da se ne boje i da se ne brinu. A zatim im je pokazao zašto je to govorio. Umro je – i uskrsnuo! Pokazao im je da je smrt ta koja ima svoj kraj. Nema razloga za strah i brigu.

Kada upoznamo Boga, kada shvatimo sa kolikim se povjerenjem možemo pouzdati u Njega i u ono što nam je On u Bibliji objavio, počinjemo shvaćati da je to što ćemo umrijeti zapravo najmanji problem.

Najveći problem smo mi sami jer upravo do nas stoji odluka želimo li, živeći po biblijskim principima, nakon smrti uskrsnuti u vječni život ili u vječnu propast. Bog je odlučio doslovno svima osigurati vječni život, ali dao nam je slobodnu volju da sami odlučimo želimo li to ostvariti.

Na žalost, čovjek je sposoban svjesno odabrati svoju vlastitu propast. Pogledajmo samo pušače, alkoholičare, drogeraše…

Bog nije kriv ni za smrt, ni za patnju, a još manje za naš pogrešan izbor. On nam nudi uskrsnuće. Vječni život. Mi izabiremo.

Vječni život… nije li to tek plod ljudske mašte proizašao iz nemogućnosti da se riješi problem smrti? U slijedećem broju…